zasto koracam hodnicima mracnim !?
Mnogo sam noci budan cekao svitanje ,
ali odgovor je izostao na ovo pitanje!
Odavno teskim hodnicima skitam,
mracnim hodnicima ovog lavirinta,
i zasto sam ja bas odabran,
nikog do sebe i ne zelim da pitam!
U javi svog kosmara i zivota sna,
trazih srecu i svjetlost sa dna,
iz kojeg se ne mogah uspeti na vrh, ugledati dan,
imadoh nekoga, a osjetih se sam!
Zasto je tako moralo biti,
da tugu sad svoju moram kriti,
odgovor na to tezim pronaci,
iako imam nekoga ko me mozda razumije,
nikog do sebe ne zeli i ne umije!
Godinama izlazim iz lavirinta, trazim,
bol i patnja, sve drugo su lazi,
dugo cekam draz radosti i srecu,
odbacujem misao da je naci necu!
U trazenju mi zivot prolazi,
ono sto trazim - fatomorganom dolazi,
a ne trazim mnogo - samo malo srece,
no umjesto toga dobih planinu zle nesrece!
Moje oci izgubise svoj sjaj,
i predugo ne osjetih srecu,
kao da ona za mene i ne postoji...
Odavno zaboravih na radosti,
pogasih svijetla moje mladosti
I opet se pitam sta sve ovo znaci,
do kad cu lutati hodnicima mracnim!?
Hocu li vidjeti sunce sto blista,
ili je ovo predgradje samoubistva!?
Ili me zivot samo podsjeca,
da sve sto je lijepo i takvim se cini,
sreca to i nije u sustini!
Za nju se voljom i umom moram izboriti,
hrabrosti imam mracne sile pokoriti,
a lavirint mracan, al' svjetlost postoji,
da, zamke mi pravi, a ja ih se ne bojim!
autor: Milan Tomanovic
Nema komentara:
Objavi komentar